Zašto djeca odlaze od kuće
O problematici bijega djece i adolescenata od kuće piše dječja psihijatrica iz Poliklinike Kocijan-Hercigonja. Kaže da ima rješenja i tom problemu
Piše: Prof.dr.sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja
Pitanje dječjeg napuštanja roditeljskog doma u zavisnosti je od uzrasta djeteta i faze njihovog psihološkog razvoja, ali i brojnih obiteljskih i okolinskih faktora.
„Ako ćete me ljutiti, otići ću od kuće pa ćete vidjeti kako će vam biti“
Djeca predškolske dobi i prvih razreda osnovne škole najčešće napuštaju dom pod utjecajem momentalne ljutnje ili povrijeđenosti, najčešće na članove obitelji pod utjecajem filmova i priča koje opisuju takove situacije, ali i pod utjecajem dobivenih spoznaja kao npr. kada majka u ljutnji kaže: “Ako ćete me ljutiti, otići ću od kuće pa ćete vidjeti kako će vam biti“ i slično. kao i realitetnih situacija kada jedan od roditelja napušta dom nakon konflikta i nakon izvjesnog vremena se vraća i situacija u obitelji postaje bolja. Napuštanje djece u toj dobi, posebice djece predškolskog uzrasta, rezultat je dječjih fantazija o nekom drugom životu temeljenom na aktualnoj situaciji. Kod djece osnovno školskog uzrasta koja imaju spoznaje o opasnostima odlaska od kuće, a ipak reagiraju kao da iste nemaju, odnosno ponašaju se kao dijete mlađe dobi, rezultat je regresije kao posljedica određenih emocionalnih čimbenika.
Djeca u toj dobi često su i nedovoljno ili neadekvatno informirana o opasnostima, razgovora ili odlazaka s nepoznatim osobama. Važno je na kakav će način djeci biti prikazane opasnosti, kako isto ne bi izazvalo strah i nesigurnost kao trajni oblik funkcioniranja i ponašanja, a da se istovremeno zaštiti dijete od mogućih problema vezanih uz kontakte s nepoznatim osobama.
Djeca koja žive u manjim poznatim sigurnim sredinama isto prenose i na sve druge sredine i osobe koje nemaju iste sigurnosne karakteristike što može rezultirati odvođenjem djece. Uzrastom djeca postaju sve ovisnija o utjecaju sredine, medija, posebice starijih vršnjaka. Ono što su naučili u roditeljskom domu minimaliziraju, a prihvaćaju pravila vršnjaka, te ih počinju oponašati (uzimanje alkohola, pušenje droge) ili ne želeći da budu smatrani „roditeljskim mazama“ prihvaćaju neodgovorne savjete i provociranja starije djece nastojeći se dokazati pa i odlascima od kuće.
Djeca napuštaju dom ako su nesigurna
Često se djeca predpubertetskog i pubertetskog uzrasta natječu tko će biti hrabriji, bolji, manje pod utjecajem roditelja, te prihvaćaju međusobne oklade i dokazivanja uključujući i hrabrost da napuste roditeljski dom kod čega su posve nesvjesni i zanemaruju sve opasnosti. Kod takve djece često postoji i neadekvatan odnos s roditeljima, od kojih se osjećaju omalovažavani, kritizira se njihove prijatelje, omalovažavaju njihove potrebe, nema se vremena za razgovor, podvrgnuta su podsmjehu, što razvija potrebu da se dokažu negdje drugdje i često na neadekvatan način.
Ne smije se zaboraviti da često djeca u toj dobi napuštaju dom kada se u njemu osjećaju nesigurni, nevoljeni, kada su tužni ili osjećaju da ih roditelji ne razumiju i da im nisu važni. Nekada odlaze iz straha od kazne, što također ukazuje na odnos nepovjerenja u roditelje.
Uloga medija
Adolescenti često odlaze od kuće usprkos toga što su svjesni opasnosti npr. autostopom i sl. iz potrebe da žive u nekom drugom svijetu, za njih interesantnijem, u svijetu u kojem će ostvariti sve svoje želje o kojima kod kuće ne mogu niti razgovarati. Utjecaj na takvo ponašanje imaju često mediji navodeći primjere „uspješnosti“ njihovih vršnjaka. Kada mediji opisuju traume vezane uz njihove vršnjake koji su stradali, ponašajući se na takav način, zanemaruju isto vjerujući da se to njima ne može dogoditi. Kako su u periodu adolescencije mlade osobe vrlo sugestibilne, to će često inducirati jedna drugoj i to su situacije kada djeca odlaze u paru.
Ne smijemo zaboraviti da kod adolescenata odlazak može imati i kažnjavajući karakter.
Bez obzira o kojoj se dobi radi i koji su neposredni povodi osnovni problem leži u obiteljskim odnosima, nedostatku povjerenja, razgovora i adekvatnog prikazivanja situacija i posljedica takvog ponašanja primjerenih njihovoj dobi. Važno je da kod toga dijete ili adolescent to ne čuju kao „ispiranjem mozgova od strane odraslih“.
Može li se to izbjeći?
Što učiniti s obzirom na brojne i različite utjecaje medija, pomanjkanje kvalitetnog odnosa u obitelji iz neznanja, načina života i pomanjkanja vremena. Kako poboljšati kvalitetu informiranja mladih u obitelji, školi, crkvi i drugim mjestima gdje se mladi okupljaju, a da to oni ne shvate kao izraz staromodnosti, nerazumijevanja i slično.
Rješenje je u dobroj informiranosti roditelja, nastavnika i svih osoba koje su u kontaktu s mladima.
Edukaciji kako poboljšati odnos sa svojom djecom, učenicima.
Edukaciji mladih primjereno njihovom uzrastu o opasnostima, a da isto ne bude izazov da isto isprobaju.
Otvoriti savjetovališta za djecu roditelje i stručnjake gdje će moći pitati i razgovarati o stvarima koje ih zanimaju.
Poseban problem su internet i Facebook nad kojim roditelji moraju imati kontrolu.
Zaključno je važno naglasiti imajte vremena za svoje dijete, pokušajte ga razumjeti, ali nada sve razvijajte kod njega osjećaj sigurnosti i povjerenja u vas kao roditelja, upoznajte njegove prijatelje, zajedničke aktivnosti bitne su u odnosima i nada sve važno je dijete zna da ga volite, da mu dajete sigurnost, jer onda su negativna iznenađenja svedena na minimum.
Pitanje dječjeg napuštanja roditeljskog doma u zavisnosti je od uzrasta djeteta i faze njihovog psihološkog razvoja, ali i brojnih obiteljskih i okolinskih faktora.
„Ako ćete me ljutiti, otići ću od kuće pa ćete vidjeti kako će vam biti“Djeca predškolske dobi i prvih razreda osnovne škole najčešće napuštaju dom pod utjecajem momentalne ljutnje ili povrijeđenosti, najčešće na članove obitelji pod utjecajem filmova i priča koje opisuju takove situacije, ali i pod utjecajem dobivenih spoznaja kao npr. kada majka u ljutnji kaže: “Ako ćete me ljutiti, otići ću od kuće pa ćete vidjeti kako će vam biti“ i slično. kao i realitetnih situacija kada jedan od roditelja napušta dom nakon konflikta i nakon izvjesnog vremena se vraća i situacija u obitelji postaje bolja. Napuštanje djece u toj dobi, posebice djece predškolskog uzrasta, rezultat je dječjih fantazija o nekom drugom životu temeljenom na aktualnoj situaciji. Kod djece osnovno školskog uzrasta koja imaju spoznaje o opasnostima odlaska od kuće, a ipak reagiraju kao da iste nemaju, odnosno ponašaju se kao dijete mlađe dobi, rezultat je regresije kao posljedica određenih emocionalnih čimbenika.
Djeca u toj dobi često su i nedovoljno ili neadekvatno informirana o opasnostima, razgovora ili odlazaka s nepoznatim osobama. Važno je na kakav će način djeci biti prikazane opasnosti, kako isto ne bi izazvalo strah i nesigurnost kao trajni oblik funkcioniranja i ponašanja, a da se istovremeno zaštiti dijete od mogućih problema vezanih uz kontakte s nepoznatim osobama.
Djeca koja žive u manjim poznatim sigurnim sredinama isto prenose i na sve druge sredine i osobe koje nemaju iste sigurnosne karakteristike što može rezultirati odvođenjem djece. Uzrastom djeca postaju sve ovisnija o utjecaju sredine, medija, posebice starijih vršnjaka. Ono što su naučili u roditeljskom domu minimaliziraju, a prihvaćaju pravila vršnjaka, te ih počinju oponašati (uzimanje alkohola, pušenje droge) ili ne želeći da budu smatrani „roditeljskim mazama“ prihvaćaju neodgovorne savjete i provociranja starije djece nastojeći se dokazati pa i odlascima od kuće.
Djeca napuštaju dom ako su nesigurna
Često se djeca predpubertetskog i pubertetskog uzrasta natječu tko će biti hrabriji, bolji, manje pod utjecajem roditelja, te prihvaćaju međusobne oklade i dokazivanja uključujući i hrabrost da napuste roditeljski dom kod čega su posve nesvjesni i zanemaruju sve opasnosti. Kod takve djece često postoji i neadekvatan odnos s roditeljima, od kojih se osjećaju omalovažavani, kritizira se njihove prijatelje, omalovažavaju njihove potrebe, nema se vremena za razgovor, podvrgnuta su podsmjehu, što razvija potrebu da se dokažu negdje drugdje i često na neadekvatan način.
Ne smije se zaboraviti da često djeca u toj dobi napuštaju dom kada se u njemu osjećaju nesigurni, nevoljeni, kada su tužni ili osjećaju da ih roditelji ne razumiju i da im nisu važni. Nekada odlaze iz straha od kazne, što također ukazuje na odnos nepovjerenja u roditelje.
Uloga medija
Adolescenti često odlaze od kuće usprkos toga što su svjesni opasnosti npr. autostopom i sl. iz potrebe da žive u nekom drugom svijetu, za njih interesantnijem, u svijetu u kojem će ostvariti sve svoje želje o kojima kod kuće ne mogu niti razgovarati. Utjecaj na takvo ponašanje imaju često mediji navodeći primjere „uspješnosti“ njihovih vršnjaka. Kada mediji opisuju traume vezane uz njihove vršnjake koji su stradali, ponašajući se na takav način, zanemaruju isto vjerujući da se to njima ne može dogoditi. Kako su u periodu adolescencije mlade osobe vrlo sugestibilne, to će često inducirati jedna drugoj i to su situacije kada djeca odlaze u paru.
Ne smijemo zaboraviti da kod adolescenata odlazak može imati i kažnjavajući karakter.
Bez obzira o kojoj se dobi radi i koji su neposredni povodi osnovni problem leži u obiteljskim odnosima, nedostatku povjerenja, razgovora i adekvatnog prikazivanja situacija i posljedica takvog ponašanja primjerenih njihovoj dobi. Važno je da kod toga dijete ili adolescent to ne čuju kao „ispiranjem mozgova od strane odraslih“.
Može li se to izbjeći?
Što učiniti s obzirom na brojne i različite utjecaje medija, pomanjkanje kvalitetnog odnosa u obitelji iz neznanja, načina života i pomanjkanja vremena. Kako poboljšati kvalitetu informiranja mladih u obitelji, školi, crkvi i drugim mjestima gdje se mladi okupljaju, a da to oni ne shvate kao izraz staromodnosti, nerazumijevanja i slično.
Rješenje je u dobroj informiranosti roditelja, nastavnika i svih osoba koje su u kontaktu s mladima.
Edukaciji kako poboljšati odnos sa svojom djecom, učenicima.
Edukaciji mladih primjereno njihovom uzrastu o opasnostima, a da isto ne bude izazov da isto isprobaju.
Otvoriti savjetovališta za djecu roditelje i stručnjake gdje će moći pitati i razgovarati o stvarima koje ih zanimaju.
Poseban problem su internet i Facebook nad kojim roditelji moraju imati kontrolu.
Zaključno je važno naglasiti imajte vremena za svoje dijete, pokušajte ga razumjeti, ali nada sve razvijajte kod njega osjećaj sigurnosti i povjerenja u vas kao roditelja, upoznajte njegove prijatelje, zajedničke aktivnosti bitne su u odnosima i nada sve važno je dijete zna da ga volite, da mu dajete sigurnost, jer onda su negativna iznenađenja svedena na minimum.