Bjegovi i udaljenje djece

Bijeg djeteta od kuće predstavlja poziv u pomoć. On tim pozivom želi dati do znanja da u njegovom domu "nešto ne valja" i da bi "nešto trebalo popraviti". Ako odgovor na poziv izostane, dijete se priklanja vršnjacima sa istim ili sličnim problemima te je to najčešći put u maloljetničku delinkvenciju i opetovane bjegove.

Piše: struč.spec.crim. Rosana Kišur

Bijeg od kuće je najčešće posljedica nejasnih, nedosljednih i prekrutih pravila, izostanka pravila ili određenih oblika zlostavljanja. Zanimljivo je da djeca koja su izložena fizičkom zlostavljanju od strane roditelja, ne reagiraju često bijegom. Ona, ukoliko izostane pravodobna obiteljskopravna, prekršajnopravna ili kaznenopravna zaštita njihova razvitka, postaju bespomoćne žrtve te najčešće muškarci i sami postaju zlostavljači, dok žene ostaju žrtve i u partnerskim odnosima.

Bijeg djeteta od kuće predstavlja poziv u pomoć. On tim pozivom želi dati  do znanja da u njegovom domu "nešto ne valja" i da bi "nešto trebalo popraviti". Ako odgovor na poziv izostane, dijete se priklanja vršnjacima sa istim ili sličnim problemima te je to najčešći put u maloljetničku delinkvenciju i opetovane bjegove.

Bijeg djece iz ustanova

Važno je napomenuti da bjegovi djece iz ustanova u koje su smješteni su najčešće odraz revolta, tuge i pokušaj dokazivanja vlastitog integriteta. Dijete teži obiteljskom načinu života gdje dobiva pažnju kao individualna osoba. Dječji i odgojni domovi najčešće ne mogu ispuniti ta očekivanja djeteta i, usprkos toplini i ljubavi odgajatelja, ne uspijevaju individualno se posvetiti djetetu onoliko koliko dijete očekuje i treba. S obzirom na organizaciju i način funkcioniranja domova, a u često slučajeva i nedovoljnu angažiranost odgajatelja, djeca iz ustanova bježe najčešće u grupi. Takvi vidovi organiziranih bjegova često prilikom utvrđivanja razloga bijega se pogrešno tumače kao avanturizam.

Avanturizam je samo popratni motiv bjegova djece, kojima je stvarni razlog bijega zapravo težnja za uvažavanjem njihove ličnosti i integriteta tj. djeteta kako jedinke sa svim, na papiru zagarantiranim pravima.

Zaprimanje prijave o nestanku osobe

Prilikom zaprimanja prijave o nestanku osobe, ne smije se smetnuti s uma kako uvijek postoji mogućnost da je dijete nestalo protiv svoje volje, kao žrtva kaznenog djela. Stoga ne treba prilikom zaprimanja prijave o nestanku olako prihvaćati obavijesti o djetetovoj sklonosti samovoljnim udaljenjima ili djetetovom dosadašnjem problematičnom ponašanju te donositi preuranjene zaključke. Zaprimanje prijave o nestanku djeteta podrazumijeva što je više moguće podataka o nestaloj osobi, okolnostima nestanka i drugim saznanjima (osobni podaci, tjelesni podaci- visina, stas, boja kose, boja očiju, tetovaže, ožiljci, podaci o eventualnim bolestima ili poremećajima, dosadašnjem ponašanju i navikama, mogućem uzroku ili motivu nestanka, prijateljima, poznatim osobama koje su je posljednje vidjele, čule ili koje bi mogle imati saznanja o nestaloj osobi, broj telefona nestale osobe itd.). Prijavi se prilaže i fotografija nestale osobe. Policija je dužna u razdoblju od zaprimanja prijave pa do pronalaska osobe, biti u kontaktu sa prijaviteljem odnosno bliskom osobom, te poduzimati mjere koje prijavitelj ili bliska osoba predlože, koje sami ne mogu poduzeti, a koje su u okviru zakonskih ovlasti policije. U roku od 30 dana policija je dužna izvijestiti prijavitelja o mjerama koje su do tada poduzete u cilju pronalaska nestale osobe. 

Pronalazak nestale osobe

Po pronalasku ili povratku djeteta, specijalizirani policijski službenik s njime obavlja obavijesni razgovor u cilju utvrđivanja razloga, motiva ili povoda udaljenja, utvrđivanja kretanja, boravka i aktivnosti djeteta u vrijeme udaljenja, osoba s kojima je bio u kontaktu, te da li je za vrijeme udaljenja od kuće počinio kakvo kazneno djelo ili bio žrtva kaznenog djela.

Pred policijskog službenika se postavlja zahtjev da se tijekom razgovora sa djetetom u određenoj mjeri „spusti na razinu djeteta i njegova načina razmišljanja“ i dozvoli sebi otkriti da se iza naizgled kompliciranih i nedokučivih razloga djetetova bijega, krije sasvim jednostavan odgovor na pitanje:“Zašto bježiš?“. Odgovor koji može glasiti: „Ja bih htio da me mama više grli.“