Piše: Dubravka Marušić, dipl. defektolog – socijalni pedagog
U najširem smislu riječi, bježanje se ubraja u neprihvatljiva ponašanja i jedan je od ključnih simptoma poremećaja u ponašanju, odnosno delinkventnog ponašanja djece i maloljetnika.
Kao i svako drugo neprihvatljivo ponašanje, bježanje se također javlja u različitim oblicima i intenzitetima („blaži“ i „teži“ oblik). U najvećem broju slučajeva započinje u osnovnoškolskoj dobi uvriježeno pod nazivom „markiranja“ s nastave, a nastavlja se kao bježanje iz škole. U pozadini ovog oblika bježanja redovito je neka prepreka vezana uz školu (teškoće u učenju, neučenje, strah od ispitivanja, sukob s vršnjacima) i vrlo često je u kombinaciji s određenim problemima u obitelji (svađe, razvod/razvedenost roditelja, nasilje, alkoholizam, bolest u obitelji, nesnalaženje/neadekvatan odgojni utjecaj, manjak kontrole i nadzora od strane roditelja). Ukoliko situacija s bježanjem potraje, vrlo izvjesno i vrlo brzo se udruži skupina djece sličnih interesa i teškoća, kreću u skitnju naseljem, upuštaju se u aktivnosti kojima se dovode u daljnje rizike i opasnosti (pušenje, eksperimentiranje s drugim sredstvima ovisnosti, sitne krađe, tučnjave) i traže skrovita mjesta gdje će neometano provoditi vrijeme, izvan dosega roditelja, nastavnika, drugih vršnjaka ili policije.
Od bježanjem od kuće do odgojne ustanove
Kada se problemi u vezi sa školom nagomilaju i isprepletu s obiteljskim problemima, provođenje vremena izvan škole, često prerasta u sklonost bježanju od kuće. Obiteljski odnosi mogu značajno doprinijeti pojavi bježanja od kuće. Osim očitih sociopatoloških ponašanja roditelja (alkoholizam, druge ovisnosti, nasilništvo, kriminalno ponašanje) i samo dominiranje određenog odgojnog stila može biti snažan izvor frustracije i poticaj djetetu da pobjegne iz obiteljskog doma. Drugim riječima, roditelji pretjerano kontrolirajućeg, prezahtjevnog i rigidnog odnosa prema djetetu, podjednako kao i oni koji su indolentni, prepopustljivi, nevješti u postavljanju granica i pravila, nezainteresirani i zanemaruju dijete i njegove potrebe, mogu kod djeteta izazvati doživljaj neshvaćenosti, neadekvatnosti, neizdrživu nelagodu, otpor prema roditeljima, što u konačnici dovodi do djetetova poriva da napusti tu socijalnu sredinu.
Uslijed dugotrajnog bježanja i napuštanja škole, razvoja poremećaja u ponašanju, odnosno delinkventnog ponašanja te nemogućnosti roditelja da primjereno odgojno djeluju i usmjeravaju dijete, dolazi do izdvajanja djeteta iz obitelji i smještaja u odgojnu ustanovu. U Republici Hrvatskoj u sustavu socijalne skrbi jedanaest je ustanova za djecu i maloljetnike s poremećajima u ponašanju (www.mzss.hr). Smještaj i uključivanje u tretman odgojne ustanove provodi se temeljem rješenja centra za socijalnu skrb ili rješenja nadležnog kaznenog suda, ukoliko se radi o maloljetnom počinitelju kaznenog djela kojemu je izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu. Samo izdvajanje djeteta/maloljetnika iz njegove dotadašnje životne sredine predstavlja za njega dodatni stres i zahtjev. Većina ih uspješno prevlada fazu adaptacije na život, pravila i aktivnosti u ustanovi te prihvaćaju odgajatelje, vršnjake i odgojni tretman, uspijevaju nastaviti školovanje i osposobiti se neko zanimanje, kao podlogu za osamostaljenje i društveno prihvatljivo ponašanje. Međutim, oko 10% djece/maloljetnika se izdvaja složenim problemima u ponašanju i bježanjem iz ustanova iskazuju otpor.
Motivi su različiti
Bježanje djece/maloljetnika iz odgojnih ustanova motivirano je različitim i brojnim razlozima, a među najčešćima su: strah od boravka u instituciji (prvenstveno strah od nepoznatog), nenaviknutost na pravila i strukturirane uvjete života, sram ih je boravka u instituciji, strah od neprihvaćanja od ostalih štićenika, osjećaj neuklopljenosti u odgojnu grupu u adaptacijskom periodu, doživljaj doma kao neke vrste zatvora, nezadovoljstvo uvjetima smještaja, želja za povratkom obitelji, traženje uzbuđenja, povodljivost za osobom koja dulje planira bijeg i općenito povodljivost za vršnjacima, strah od sudskog postupka i njegova ishoda/sankcije, osjećaj prevarenosti i negativan stav prema predstavnicima sustava (socijalne skrbi, policije).
Djeca malokad bježe iz ustanova s ciljem povratka roditeljima, već se upute u skitnju gradom u kojem se ustanova nalazi ili u grad iz kojeg su otišli u dom. Nerijetko ih za vrijeme bijega zatiče policija u počinjenju kaznenog djela (pretežno krađa, provala, razbojstva), jer ne raspolažu nikakvim sredstvima za preživljavanje. Djeca/maloljetnici sklona bježanju iz odgojnih ustanova (djeca ulice), idealna su meta asocijalnih osoba izvan ustanova za vrbovanje i za ulogu žrtve različitih zloupotreba (podvođenje i uključivanje u prostituciju, uključivanje u poslove dilanja, trgovanje djecom). Tijekom bijega iz odgojnih ustanova maloljetnici se često sakrivaju u napuštenim kućama, dvorištima, u vagonima na željezničkom kolodvoru, u improviziranim ostavama/kućicama kraj vrtova ili polja, u praznim vikendicama, usmjereni na sakrivanje od policije i odraslih osoba koje bi ih mogle zapaziti ili prijaviti.
Prihvatne stanice u Hrvatskoj
Stručni radnici u odgojnim ustanovama bijeg bez odgode prijavljuju policiji i obavještavaju roditelje. Po pronalasku, policijski službenici odbjeglo dijete u pravilu smještaju u prihvatnu stanicu najbližu mjestu njegova zatjecanja u bijegu. Prihvatnom stanicom u Hrvatskoj raspolaže: Dom za odgoj djece i mladeži u Osijeku, Rijeci, Zagrebu, Splitu te Centar za socijalnu skrb Varaždin. Prihvatna stanica Doma za odgoj djece i mladeži Zagreb bilježi 500 prihvata godišnje. Oko 4/5 prihvata odnosi se na djecu/maloljetnike hrvatske državljane, a 1/5 čine prihvati maloljetnih stranih državljana. Tijekom 15-ogodišnjeg iskustva zbrinuti su maloljetni stranci iz tridesetak zemalja svijeta (najveći broj iz istočne Europe i nekih azijskih i afričkih zemalja). Neka od djece/maloljetnika su sklona višestrukim bjegovima te je stoga u više navrata i proveden prihvat. Djeca zatečena u bijegu i dovedena u prihvatnu stanicu često su u stanju fizičke iscrpljenosti, gladni, neispavani, prestrašeni, koji put pod utjecajem nekog od sredstava ovisnosti (droga, alkohol). Postupak zbrinjavanja odnosi se primarno na stabiliziranje i osiguravanje prehrane, higijenskih potreba, čiste odjeće i noćnog odmora. U najkraćem roku obavještavaju se roditelji, nadležni centar za socijalnu skrb, odnosno odgajatelji u ustanovi iz koje je dijete u bijegu, o njegovu pronalasku i smještaju u prihvatnu stanicu, gdje se o djeci brinu stručni radnici/odgajatelji. Osim neposredne pomoći djetetu, odgajatelji pružaju podršku i savjetovanje i njihovim roditeljima s ciljem prevladavanja krizne situacije i usmjeravanja u daljnjem postupanju prema djetetu.
S obzirom na složenost problema bježanja djece/maloljetnika iz odgojnih ustanova, nužno je i prepoznato od strane stručnjaka ulaganje dodatnih napora i resursa u njegovo suzbijanje, a posebno u preventivne aktivnosti. Unazad nekoliko godina postoji internetska stranica Doma za odgoj djece i mladeži Zagreb (www.dom-dugave.hr), s opisanim uslugama koje pruža te kontaktima sa stručnjacima ustanove, koji su uz redovne poslove na raspolaganju za savjetovanje, upute i različite informacije u vezi djece i maloljetnika s rizičnim ponašanjem ili već prisutnim poremećajima u ponašanju.
Korisne informacije i upute:
